Razgovarala Sara Stojev //
U ponedeljak, 1. aprila 2024. godine, u Galeriji Fakulteta likovnih umetnosti u Beogradu, otvorena je izložba Uroša Đurića „Autonomizam sada i ovde”. Više je povoda za održavanje umetnikove izložbe baš na ovaj datum i na ovom mestu. Fakultet likovnih umetnosti obeležava 87. godinu postojanja i 45 godina rada Galerije u Кnez Mihajlovoj ulici, a 1. aprila 2024. godine navršilo se i 30 godina od objavljivanja „Manifesta autonomizma” Uroša Đurića i Stevana Markuša. Nakon konferencije za novinare, održane u nekadašnjem kultnom klubu Akademija, sa Urošem Đurićem smo razgovarali o izložbi „Autonomizam sada i ovde”, koja se može pogledati do 27. aprila 2024. godine, o „Manifestu autonomizma”, ali i o njegovim umetničkim počecima, muzičkoj i filmskoj karijeri.
Kompleksno je definisati vašu karijeru, a mislim da je još kompleksnije definisati vas kao umetnika. Jedan ste od najznačajnijih savremenih umetnika u Srbiji koji je prepoznat i internacionalno. Volela bih da izdvojimo događaje koje u karijeri smatrate ključnim.
Svakako je to bilo moje prvo izlaganje na Oktobarskom salonu 1991. godine, kada mi je dodeljena nagrada Inex Interexporta. Važno je istaći da je tu nagradu dodeljivao žiri čiji je predsednik bio Jerko Denegri, a član Rade Kundačina. Njih dvojica su u moru radova izdvojili moj rad, skromnih dimenzija 40 x 50 cm, ulje na platnu. To mi je odredilo karijeru u značajnoj meri. Podrška autoriteta vrsnog legendarnog istoričara umetnosti i kustosa kao što je Jerko Denegri, i umetnika kao što je bio Rade, dodela nagrade na petoj godini studija, jeste nešto što vam menja celu suštinu. Svega tri nedelje nakon toga, snimio sam prvu klapu filma Mi nismo anđeli, i onda su stvari počele da se odvijaju paralelno. Krenuo je raspad Jugoslavije, a meni je prvog dana snimanja, nakon prve klape i večere, dok sam se zabavljao u klubu Akademija i proslavljao, preminula majka. Tako da su to događaji koji su u najvećoj mogućoj meri odredili moj dalji život.
Vaši javni počeci su zapravo u muzici, dok ste studirali istoriju umetnosti i slikarstvo. Svakako da ste jedan od protagonista beogradske pank scene.
Da, muzikom sam počeo da se bavim jako rano, sa 16 godina, kada sam 1980. godine postao član benda Urbana gerila i bio deo tog beogradskog pank miljea, koje je činilo nekih pedesetak devojaka i mladića. Tako sam doprineo kreiranju jednog, do tada nezabeleženog ambijenta u beogradskom urbanom, a i širem društvenom kontekstu.
Šta se u Vašem životu pojavljuje prvo: muzika ili slikarstvo?
I jedno i drugo. Moji roditelji su slikar i arhitekta, kum Mika Milošević, režiser dokumentarnih filmova, očev najbolji prijatelj proslavljeni televizijski režiser Sava Mrmak. Kao klinac pamtim odlazak na Voždovac i kupovinu skoro novog Trijumfa od scenografa Bore Nježića, ili tu iza ćoška u Tamnavskoj stanovao je Vladimir Basara reditelj, koji je vozio Saab, a dvadesetak koraka dalje multidisciplinarni primenjaš Ante Šantić… Pa Slava Bogojević, kod koga su se moji roditelji i upoznali. U suštini, odrastao sam u tom miljeu 60-ih godina prošlog veka, koji je bio dinamičan, zanimljiv i uzbudljiv. To je prosto postao deo mog krvotoka, u tom ambijentu sam rastao i kretao se non-stop. To su pritom one burne šezdesete, kada beat muzika osvaja Beograd. Postojao je i bend u kući u kojoj sam živeo, zvali su se Oni. To je za klinca koji ima tri, četiri, pet godina, i tek osvešćuje svoje postojanje, bio gotovo pa neprekidni izvor kulturnih i umetničkih tokova. Moja tetka je u to vreme radila kao prevodilac u „Politici“ i „Dečjim novinama“, te je redovno dobijala nova izdanja „Politikinog zabavnika“ i najraznorodnijih strip izdanja kojima sam bio okružen. Tako da je to bilo moje detinjstvo, život je izgledao nestvarno. Pri tom nije tu bilo nekog novca, ali život je bio dostupan u razumnoj meri, lišen drama i lomova. A onda su došle osamdesete…
Gluma je nešto po čemu vas je šira publika zapazila. Odakle ona u vašem životu i kako je došlo do saradnje sa Srđanom Dragojevićem?
Mi smo upravo iz tog pank miljea izašli zajedno. On se oženio studentkinjom slikarstva i onda smo počeli da se viđamo na izložbama. Bilo je zanimljivo kako sam izgledao u to doba, pomalo opskurno, kao u negativu lika iz filma Mi nismo anđeli, potpuno isto, samo u crnom. Poželeo je da me angažuje za svoj prvi diplomski film, rađen za TV Novi Sad, Sve žene se zovu Kiki, u okviru omnibusa Vrišti dok goriš, rađenog po pričama Bukovskog. Ispostavilo se da sam se pokazao kao dobar, pa mi je odmah nakon toga bila ponuđena uloga anđela u filmu Mi nismo anđeli, koju sam rado prihvatio, s obzirom da je scenario bio obećavajući.
Analizirajući „Manifest autonomizma” čini mi se više kao način novog sagledavanje umetnosti nego kao manifest jednog pravca.
Tačno. On nije bio pokret. Može se slobodno reći da je bio antipokret. Insistirao je na heterogenosti umetničke prakse, na autonomnosti, nezavisnosti, jedinstvenoj koncepciji svake autorske ličnosti. Želeo sam da objavim svetu svoje postojanje. U izvesnoj meri bio je iznuđen kao odgovor na pisanje o našoj umetnosti. Ono je uvek imalo potrebu da nas udene u neki zadati okvir, neku fioku. Mi konkretno nismo imali ništa protiv toga, potpuno je jasno da svi imaju slobodu da tumače umetničko delo kako im volja, samo smo iskoristili pravo da iznesemo svoj stav o sopstvenoj umetnosti. Nismo želeli da ulazimo ni u kakav polemički diskurs. Najprepoznatljiviji način isticanja sopstvenih namera bio je 20-ih godina prošlog veka, zato smo i odabrali formu proavangardističkog manifesta. Manifest znači objava ili obznana, obznanjujete soptveno postojanje.
Kako je nastala ideja za autonomizam?
Ona dolazi kao odgovor na to što se u Sloveniji formirala jedna grupa umetnika, koja je praktikovala neoavangardne postavke 80-ih godina prošlog veka. Pod zajedničkim nazivom Neue Slowenische Kunst, osmislili su retroprincip kao praksu novog kolektivizma, koji uzimaju kao paradigmu slovenačke umetničke, kulturne tradicije. Onda sam se ja pitao šta bi to bila srpska umetnička tradicija. Shvatio sam, još tokom studija istorije umetnosti, da je ovde kod nas, čak i u okviru istog naraštaja, svaka umetnička pojava bila autonomna. Ako su u Hrvatskoj i Sloveniji generacije uglavnom proisticale iz prethodnih, u Srbiji su se konstituisale uprkos prethodnim, dijametralno suprotne prakse. Tako me je ona dovela do priče o autonomiji. U to vreme, 1988. godine, boravio sam u Berlinu i susretao sam se autonomističkim političkim pokretom. Autonomisti su u to doba bili najznačajnija alternativna grupacija na političkoj sceni Zapadne Nemačke, pogotovo Zapadnog Berlina. Kada sam se vratio u Beograd s tim iskustvima, zapitao sam se šta bi bila umetnička strategija takvog autonomističkog koncepta. Tako sam iz ta dva izvora, i trećeg beogradsko-srpskog, oblikovao stavove i metodologiju 1989. godine.
Kako danas doživljavate „Manifest”? Da li smatrate da je još uvek aktivan i aktuelan?
Da, ispostavilo se da jeste. Uzbudljivo je, zato što određene vrste represije gotovo da nikada nisu iskorenjene, pitanje je da li će ikada biti iskorenjene. Samim tim i ljudska priroda i priroda života vam govore da je autonomnost najveća tajna postojanja. Recimo, imate okot mačića. Oni dolaze od istih roditelja, istog gena, a vidite pred sobom potpuno različite, osobene ličnosti. Zaista je neverovatno, do koje mere karakter koji vam je dat zapravo utiče na vaše životne koncepcije, izbore, odluke koje donosite. Koliko god sve izgledalo slično, nikada nije isto.
Da li možemo reći da je izložba „Autonomizam sada i ovde” reminiscencija na jedan bliskoistorijski događaj kakav je „Manifest autonomizma“? Da li još uvek delujete na ovaj način, čime bi izložba bila još jedno utemeljenje ideje ili je cilj izložbe nešto drugo?
Nije izložba reminiscencija ničega. Ona je više didaktičkog karktera i usmerena prema studentskoj populaciji danas. Istovremeno je i za mene bila veliki izazov, gde sam mogao sam sebi da postavim pitanje da li nešto što je ustanovljeno kao koncept pre 35 godina ima svoje jasne postavke koje se mogu upotrebiti i braniti i danas, u današnjim okolnostima, pogotovo kao umetnička praksa. Ispostavilo se da može, i mislim da će radovi sami to pokazati. U pitanju je način rada na koji dugo nisam radio, i onda sam probao da se vratim u to vreme, da se zapitam kako je to raditi okružen nemogućnostima. Mada, i danas imate različite vrste nemogućnosti, kvalitativno drugačije. Ali nemogućnosti su nemogućnosti. Gledate samo da li se i na koji način vrhunska umetnost može stvarati u oskudici.
Sama ideja stvaranja manifesta navodi se kao način sprečavanja potencijalnih pogrešnih tumačenja vašeg rada od strane istoričara umetnosti, likovnih kritičara i slično. Kakav je vaš odnos prema kritici? Da li je uvažavate i na koji način sagledavate komentare, kritike i zapažanja?
Da, ali to nije nužno. Ja nikoga nisam primoravao da se u tumačenju mog rada toga drži. To je više obaveštenje onome ko je zainteresovan da razume koji su bili naši razlozi da radimo na način na koji smo radili. Da li će to nekom biti relevantno pri tumačenju ili ne… Znate, asocijativne mogućnosti su potpuno otvorene, tako da nemam problem sa tim.
Uroš Đurić (1964, Beograd) studirao je istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu (1984–87) i slikarstvo na FLU u Beogradu, na kojem je diplomirao (1992) i magistrirao (1998). Aktivno izlaže od 1989. godine. Radovi su mu predstavljeni u nekim od najeminentnijih institucija visoke umetnosti u Evropi, kao što su Jeu de Paume u Parizu, Kunsthale Fridericianum u Kaselu, bečkoj Secesiji, ali i u SAD. Dela su mu zastupljena u kolekcijama Ludvig muzeja i Albertine u Beču, EVN u Marija-Encersdorfu, Antoana de Galbera u Parizu, Muzeja savremene umetnosti Beograd, Telenor Beograd, Muzeja Zepter i Muzeja grada Beograda, Muzeja savremene umetnosti Vojvodine u Novom Sadu, kao i u mnogim privatnim kolekcijama širom Evrope.
Jedan je od osnivača nezavisne umetničke asocijacije Remont, koja je pokrenula istoimenu galeriju i art magazin.
Uroš Đurić je nastupao u dvadesetak igranih i dokumentarnih filmova i TV serijala, uključujući i ulogu anđela u filmu „Mi nismo anđeli“ Srđana Dragojevića. Od 1992. do 2010. radio je kao autor i urednik mnogobrojnih emisija na Radiju B92.
Živi i radi u Beogradu.
Leave a Reply