Piše: Ljiljana Maletin Vojvodić //
Crnjanski, Jan Majen, Lament nad Beogradom, Hiperboreja i — Sever na kojem se deca ne rađaju a ljudi ne sahranjuju. Svalbard na kojem živi 2. 500 ljudi i 3. 000 belih medveda pa se van granica glavnog grada ne ide bez puške koja se koristi isključivo u samoodbrani. Longjerbijen, najseverniji grad na svetu, sa najsevernijom gradskom bibliotekom na kugli zemaljskoj i Nojevom barkom 21. veka, osmišljenom da sačuva semena biljaka u slučaju globalne katastrofe…
Mislila sam da je Upernavik na Grenlandu najsevernije mesto koje sam videla, ali je to, zapravo, Longjerbijen (norv. Longyearbyen), glavni grad arhipelaga Svalbard koji je smešten između Norveške i Severnog pola, Skandinavskog poluostrva i Grenlanda, do kojeg se od 1975. godine stiže redovnim letovima iz Tromsea i Osla.
Longjerbijen je 1906. godine osnovao američki rudarski magnat Džon Monro Longjer po kojem je grad i dobio ime. On je otvorio prve rudnike i od početka dvadesetih godina 20. veka glavna delatnost u ovom mestu bilo je iskopavanje uglja.
Danas se u Longjerbijenu gotovo ne vrši eksploatacija uglja. Mada su ostaci rudarske infrastrukture i dalje vidljivi u pejzažu, poslednji aktivni rudnik planiraju da zatvore 2025. godine.
Za ovaj nekada isključivo rudarski grad, koji sada nosi etiketu održive destinacije, uprkos turizmu i svim izazovima globalizacije, nije vam potrebna viza. Zato u njemu živi oko 50 nacija: od Norvežana preko Rusa i Ukrajinaca do Tajlanđana.
U mestu ima veoma malo starosedelaca a ljudi se u njemu u proseku zadrže oko 7 godina.
Longjerbijen je grad kontrasta. U njemu postoji jedan jedini supermarket ali i niz prodavnica skupe sportske opreme, nekoliko hotela od kojih su neki smešteni u bivšim rudarskim barakama dok su drugi izuzetno luksuzni.
U gradu je i obdanište, osnovna i srednja škola, crkva otvorena 24 sata, nekoliko kafića, muzeja i galerija, a od 1993. i univerzitet.
Pošto je smešten severno od Arktičkog kruga u Longjerbijenu od 20. aprila do 23. avgusta traje polarni dan dok je od 26. oktobra do 15. februara traja polarna noć.
Od kada je 1950. godine otkriveno da se sahranjena tela ne raspadaju zbog toga što je tlo stalno smrznuto pa postoji rizik od potencijalnih zaraza, u gradu je zakonom zabranjeno sahranjivanje Danas se ljudi koji se približavaju smrti iz Longjerbijena prevoze avionom u bolnicu, na kopno na kojem svako mora imati svoju stalnu adresu. Isto je i sa ženama koje uskoro očekuje porođaj.
Osim umiranja i rađanja, na Svalbardu su zabranjene i – mačke. I to zato što je Svalbard prirodno stanište arktičkih ptica, pa se plaše da mačke ne ugroze njihov opstanak.
U Longjebjerenu postoji biblioteka u kojoj lokalno stanovništvo može boraviti i nakon završetka zvaničnog radnog vremena, kao i radnja polovne robe u kojoj oni koji u ovom gradu žive ili studiraju mogu besplatno uzeti ono što im je potrebno: od igračaka i odeće i obuće do posuđa.
Automobili se ostavljaju otključani, kao i ulazna vrata kuća, jer kriminala nema a i da bi se, u slučaju da se u gradu pojavi polarni medved, ljudi mogli skloniti na sigurno.
U Longjerbijenu se svi izuvaju u kućama ali i na javnim mestima, u biblioteci, hotelima, kafićima, restoranima, školi… Ovaj običaj se zadržao iz vremena rudarenja kada su se na obući zadržavali ostaci uglja iz rudnika.
Oni koji žive u Longjerbijena povezani su u vrlo specifičnu lokalnu zajednicu naučenu da funkcioniše na poseban način na jednom neobičnom mestu.
Stanovnici ovoga grada rado odlaze u prirodu, pešače, planinare u blizini glečera, voze se motornim sankama. Uostalom kao i mnogobrojni turisti koji to rade u pratnji naoružanih vodiča.
Granice glavnog grada Svalbarda obeležene su najfotografisanijim saobraćajnim znakom na arhipelagu na kojem je simbol polarnog medveda i upozorenje da ga je moguće sresti bukvalno — svuda.
Sporazumom iz 1920. godine Norveška je dobila suverenitet nad ostrvom. Do 1989. Longjerbijen je bio grad u vlasništvu nacionalne rudarske kompanije, koja je kontrolisala većinu infrastrukture i usluga. Danas postoji guverner i Gradsko veće ali Svalbard je jedna savim posebna Norveška u kojoj ne funkcionišu svi zakoni kao u Norveškoj.
U Longjerbijenu nema zagarantovane socijalne zaštite, nema domova za stare tako da u njemu živi pretežno mlađa populacija. Takođe Svalbard nije deo Šengena što odgovara ljudima iz zemalja van EU koji u njemu mogu pronaći posao mada im on ne omogućava pravo glasa, norveško državljanstvo ili stalni boravak u Norveškoj.
Svako ko dođe u Svalbard mora se pridržavati norveških zakona i autoriteta na arhipelagu, a da li će ostati na Svalbardu zavisi od njegove sposobnosti da se brine o sebi tako da je stopa nezaposlenosti veoma mala. Oni koji nisu u stanju da sami sebe izdržavaju, napuštaju ostrvo, bez obzira na državljanstvo.
U Longjerbijenu se i dalje poštuje niz običaja iz rudarskih vremena. Jedan od njih je i subotnji odrezak u restoranu Huset koja datira iz 1979. godine kada su rudari, zasićeni ribom koju su dobijali ponedeljkom, tražili alternativu. Šef kuhinje im je napravio goveđi odrezak, koji je prerastao u subotnju tradiciju koja se održala do danas a pored komada mesa uključuje i neograničene porcije pire krompira, pomfrita i sosa. Uz to cena ovog obroka niža je od ostalih jela u gradu.
U gradu postoji nekoliko zaista posebnih mesta. Jedno od njih je i kafe-prodavnica Huskies u kojoj se, uz kafu i kolač, možete družiti sa lokalnim ljubimcima — haskijima.
Na Svalbardu se nalazi i moderna Nojeva barka (Global Seed Vault), najveće skladište semena u svetu otvoreno 2008. godine kao preventiva od eventualnog nuklearnog rata i klimatskih katastrofa.
Pošto postoji tradicija klimatskih istraživanja na Svalbardu, arhipelag je takođe i značajna međunarodna istraživačka stanica fokusirana na istraživanja Arktika, a Longjerbijen univerzitetski centar.
Leave a Reply