KAKO NAMERNO NAPRAVITI GREŠKU SA LORI ROZENVALD

Razgovarala: Ljiljana Maletin Vojvodić //

Lori Rosenvald (Laurie Rosenwald, 1955) je autorka knjiga, dizajnerka, slikarka i edukatorka iz Njujorka. Njene ilustracije su se pojavile na stranicama The New Yorker-a, The New York Times-a, New York Magazine-a, The Atlantic-a, The Wall Street Journal-a i Vanity Fair-a. Animaciju i dizajn proizvoda radila je za onlajn i štampane medije, grad Pariz, kompanije kao što su The Atlantic, Bloomingdale, Coca-Cola, Fiorucci, Ikea, JWT, Knopf, Neiman Marcus, Nickelodeon, Ogilvy, Random House, Shiseido, Sony, The Sundance Channel, Virgin, Warner Brothers i Whitney muzej. Njena najnovija knjiga, „Kako namerno praviti greške“ („How to Make Mistakes on Purpose“), koja je bila tema njenog TEDx govora, prati radionice istog naziva koje pružaju ljudima mogućnost „stvaranja kroz namerno načinjene slučajnosti – što je način rada koji pojedincima pomaže da se kreativno oslobode i otkriju nove veštine“.

Ovo je verovatno pitanje na koje ste već mnogo puta odgovorili, ali sigurna sam da mnoge interesuje šta rođena Njujorčanka radi u Geteborgu.

Kada sam osamdesetih godina živela u Parizu, niko me nije pitao: „Pariz? Zašto baš Pariz?“ Ali Geteborg uvek izaziva znatiželju – to mi se dopada. Verovatno je razlog u tome što verujem sopstvenim instinktima. Posle prvog dolaska u Geteborg, shvatila sam koliko mi prija, pa sam jednostavno nastavila da se vraćam. Geteborg je sjajno mesto za slikanje, pisanje i bavljenje… bilo čime, u potpunoj anonimnosti. U Njujorku su svet umetnosti i gužva ambicioznih likova svuda oko vas. Ali glavni razlog zbog koga volim Geteborg su pravi prijatelji koje sam u njemu stekla – to je ono što zaista cenim. Ne moram da budem u centru zbivanja. Potičem sa Menhetna – i tamo i dalje živim. Kombinacija oba mesta je upravo idealna.

Šta vam najviše prija u vezi sa Švedskom i Šveđanima?

Nije suština u Švedskoj, već u ljudima koje sam upoznala. Da vam kažem istinu, Šveđani me zapravo plaše. Mnogi od njih deluju oprezno i sumnjičavi su prema strancima. Kad već govorimo o tome, dopadaju mi se ti rezervisani ljudi koji uživaju u društvu glasne Jevrejke iz Njujorka. Srećna sam što sam upoznala divne ljude koji su izuzeci od pravila.

Verujem da niko ne može bolje odgovoriti na sledeće pitanje od vas. Šta je to, zapravo, radionica „Kako namerno načiniti grešku“ i zašto nam je ona potrebna?

Potrebna je zato što uobičajeni ukusi i iskustva, uz digitalnu tehnologiju, znače nula iznenađenja. Zato što kada postanete vešti u nečemu, to ponavljate. Na kraju krajeva, računari ne prave greške. Greške poput dinamita ili Coca Cole.

Šta se dešava na radionicama „Kako namerno načiniti greške“?

Ljudi izmišljaju i otkrivaju nove stvari. Izlaze iz blokade kada su zaglavljeni. Možete, recimo, izmisliti nešto što će spasiti živote, stvoriti novi desert, smisliti unosnu investiciju ili avanturističko putovanje.
Šampanjac, sladoled na štapiću i Pringles čips! Sve je to izmišljeno slučajno.
Na radionici se događaju stvari koje vas teraju da se zapitate: „Hej, šta bi ovo moglo biti?“ Ljudi izmišljaju nove stvari i padaju im na pamet neočekivane ideje. Zbog toga postoji „Kako namerno napraviti greške“. Kada iznenadimo sebe, iznenadimo i druge. A to je neprocenjivo u svetu u kojem se čini da je sve već učinjeno.

Šta vas inspiriše?

Ništa. Inspiracija za mene nikada nije postojala. Svaki dan se budim i ili nešto pišem ili slikam – to je ono što radim. Možda mogu reći… umetnički pribor.

Na koji način život u Njujorku utiče na vašu umetnost?

Verovatno mi škodi. Postajem zavidna – imam neke veoma uspešne prijatelje. S druge strane, volim svoj komplikovani grad, a odrastanje sa kreativnim, pametnim i duhovitim ljudima mi je dalo… sve. Ignorišem većinu izložbi u galerijama, radije idem u Metropoliten muzej. I provodim vreme u tajnoj, privatnoj biblioteci. To je bila biblioteka Hermana Melvila, pa je dovoljno dobra za mene. Tamo je veoma, veoma tiho.

Kako se snalazite na umetničkoj sceni u Njujorku?

Ne snalazim se – samo nastavljam da slikam. Pogledajte, jednostavno mislim da ovo nije moj trenutak. Imam 68 godina. Više ne učestvujem aktivno na toj umetničkoj sceni – ona će me želeti kada umrem. Možda.

Pojavili ste se kao „žena“ u jednoj od epizoda serije The Sopranos. Takođe mi je poznata priča o tome kako vam je 1980-ih „Dejvid Bouvi kupio hamburger i da ste tada „mnogo ste razgovarali „. Možete li podeliti jednu od svojih omiljenih priča sa čitaocima portala Art Box?

Da! Nakon gotovo 40 godina u ovom poslu, do danas nisam sigurana kakva je tačno razlika između dizajnera, kreativnog direktora i umetničkog direktora. Sve što znam je da sam upoznala „velike i skoro velike“ kao što su Bea Feitler, Marvin Israel, Alexander Liberman i David Bowie. Čekajte! Mislim da tu ima jedna priča.

1980: Promene (izvorno: Ch-ch-ch-Changes)

Jedan umetnički direktor koga sam poznavala poznavao je nekoga ko je poznavao nekoga, i odjednom sam radila za Dejvida Bouvija. Tada su mu zubi još uvek bili britanski. Upoznala sam ga u kancelariji njegovog menadžera. Otvorio je vrata i odmah me očarao. Projekat je bio naslovna strana albuma i poster za dokumentarac D. A. Penebejkera o Bouviju kao Zigiju Stardastu. Bouvi je pozvao telefonom obližnji restoran brze hrane i naručio čizburgere s prilozima i kolu. Jeli smo brzu hranu i smejali se. Razgovarali o umetnosti, muzici, knjigama, Njujorku. Onda sam se odvezla vozom broj 1 prema centru grada, a on je odleteo nazad u Švajcarsku. Slala sam mu različite ideje za poster putem FedEx-a. Zvao bi me u neobično vreme i rekao: „Znaš onaj poster koji si mi poslala prošle nedelje?“
„Da.“
„Pa, da li možeš da uradiš nešto suprotno tome?“
„Na šta misliš?“
„Pa, razumeš u čemu je stvar?“
„Da.“
„E pa, to je upravo ono što ne želim, možeš li da uradiš nešto što je potpuno drugačije od onoga što si uradila, koliko god je to moguće?“
„Naravno!“
Tako sam upoznala Dejvida Bouvija, genija, muzičku legendu i najgoreg umetničkog direktora na svetu. S tim u vezi, radila sam sa stotinama groznih umetničkih direktora, i nijedan od njih ne može da otpeva „Rebel, Rebel“ kako treba. Večiti sam obožavalac Bouvija. Kao i obično, na kraju su koristili fotografiju, ali nema veze? Ostaje mi uspomena na taj hamburger do kraja života.
_______
Sve fotografije © Laurie Rosenwald
Za dodatne fotografije i informacije posetite www.rosenworld.com
Zapratite @rosenworld na Instagramu.
Lorina knjiga „Kako namerno napraviti grešku“ može se poručiti na sledećem linku:

Leave a Reply

Your email address will not be published.