Igor Drvenkar, novi pevač Parnog valjka, muzičar i producent: ,,Rok je oduvijek bio dio mene.“

Razgovarala: Sara Stojev //

Pre samo godinu i po dana, legendarni jugoslovensko-hrvatski bend Parni valjak obavestio je publiku da se nakon kraće pauze, zbog smrti frontmena benda Akija Rahimovskog, vraća nastupima i snimanju novih pesama. Bend upoznaje javnost i sa novim frontmenom — Igorom Drvenkarom, mladim pevačem iz Podravine. Ono sa čime je javnost manje upoznata jeste da je ovaj pevač na sceni prisutan već petnaestak godina, i to ne samo kao pevač. Igor je muzičar i producent, koji svoje interesovanje za muziku ispoljava kako kroz pevanje tako i kroz produkciju, dok razvija još jednu strast: prema mjuziklu i rok-operi.

Među zagrebačkim ulicama, nalazi se jedna u kojoj nam Igor otvara vrata studija Parnog valjka; upoznaje nas sa svojim muzičkim počecima, VR sesijama, mjuziklima i drugim sferama svog posla i interesovanja.

Parni valjak, koncert. Foto_Davor Dragicević

Dolaziš iz sredine i okruženja koje se ne bavi muzikom. Iz kojih izvora i na koji način je muzika vršila uticaj na tebe?

Niko u obitelji mi se ne bavi glazbom, ali svi vole glazbu, mama pogotovu. Pošto moj ujak živi sa obitelji u Njemačkoj, oni su donijeli kod bake jedan radio. Kad je taj boravak bio prazan, upalio bih kazete, pojačavao radio i pjevao. Zatim sam krenuo u osnovnu školu u Podravskim Sesvetama, gde je učitelj glazbe otvorio dodatno predavanje o tamburi, koja je za te prostore bitan instrument. Međutim, on mene stavlja u poziciju pjevača. Ja sam kod njega krenuo i na satove pjevanja, više iz nekog hobija. Do trenutka kada sam krenuo u srednju školu, stvorio sam veći interes za glazbu. Htio sam upisat i glazbenu školu, no moji me naravno nisu podržali, mislili su da je to samo faza. Naravno imam divne roditelje koji me puno podržavaju, ali u tom trenutku srednje nisu mogli znat. Mene to svakako nije prošlo. Počeo sam pisat pjesme i sve više svirat. Taman sam ona generacija koja je između old school-a i moderne tehnologije, pa sam možda među prvima počeo koristit Jutjub, gde sam provodio sate učeći gitaru i bas. Na početku nisam imao nijedan instrument u kući, nego sam posudio prvu gitaru od prijatelja, pa bas od drugog prijatelja. Tokom srednje škole upoznao sam jednog vrlo dragog prijatelja sa kojim sam pokrenuo bend i tako su počele prve svirke. Tada sam napisao jednu tamburašku pjesmu za mog dobrog prijatelja koji mi je puno pomogao u svijetu glazbe. Nikada mu zapravo nisam rekao da je pjesma njemu posvećena. Nikada nisam insistirao da pjevam, ali me je našla pozicija pjevača. Oduvijek sam se htio bavit glazbom na koji god način.

Kada odlučuješ da muziku shvatiš kao svoj životni poziv i preseliš se u Zagreb?

To se dešava tokom srednje škole, kada sam se prijavio na jedan festival pjevača amatera. Tada sam počeo javno pjevat, što je prepoznala lokalna struka. Upoznao sam i glazbenike, počeo pisat pjesme, snimat također, ali bez nekog preteranog cilja. Nakon srednje sam otišao u Zagreb da proširim krugove i poznanstva. Tu upoznajem Dražena Stojčevića i Mladena Kvesića, koji su me dodatno uputili u glazbu. Na Rock akademiji sam usavršavao pjevanje kod profesora Marijana Hujića, a u međuvremenu upisujem produkciju i tonsko snimanje. Nakon tri godine življenja u Zagrebu otkrio sam jednu od svojih najvećih strasti, a to je kazalište, točnije rok-opere i mjuzikli. Desio se još jedan divan poziv iz produkcije HRT za A stranu. To je bio prvi doticaj sa televizijom i televizijskom produkcijom. A strana je stvarno nešto posebno. To su ljudi koji radili sa strašću da naprave nešto kvalitetno.

Igor Drvenkar u razgovoru sa saradnicom Art Box portala Sarom Stojev. Foto: iz privatne arhive

Postaješ član grupe GEA, 2015. godine. Snimate albume i nastupate po Hrvatskoj. Kakav je to bend bio i kako ti je pomogao u razvitku karijere koja je sledila?

GEA je jedan od najboljih bendova i divni su ljudi. Čovjek može jednostavno iskovat svoj zanat. Puno je radne etike koju sam naučio, a koju mogu pripisat tom periodu sa GEA-om. Pomoglo mi je jako za dalju karijeru, jer smo puno nastupali. Imali smo po skoro četiri nastupa tjedno i bilo je zato teških trenutaka, gde čovjek ne može više. Prirodno mi je bilo stat sa time nakon pet godina. Puno je svirke i nastupa što, nije nužno naravno, ali je djelimično umanjivalo moj kreativni proces i izričaj. Htio sam se posvetit sebi i radu na nečem za budućnost. GEA mi je puno pomogla u otvaranju novog studija i drugih stvari vezanih za glazbu.

Otvaraš studio Performer point i razvijaš novi format snimanja koristeći VR tehnologiju. Kakvu si viziju imao sa tim studijom? Možeš li da nam opišeš koncept VR session-a?

Ja sam studio otvorio da bih mogao pre svega snimat i usavršavat sebe, no tu su se prirodno uključivali ljudi koji su htjeli snimat. Mene je uz pjevanje zanimala i produkcija. Kada je došla korona, ja kao fan tehnologije i virtualne stvarnosti želio sam pokušat snimit glazbenike kroz virtualni svijet, i zvučno i vizualno. Studio sam otvorio neke dve godine nakon A strane. Kako nije bilo uživo nastupa, htio sam ljudima pružit digitalni nastup, a da to ne bude video spot ili session. Nabavio sam prvu kameru, koja može snimat 360 stupnjeva i učio na internetu kako se miksa prostorni zvuk. Vidio sam sličan koncept u Americi, ali su oni imali klasičan zvuk. Jutjub i fejsbuk su platforme koje podržavaju taj format, ali su imali stereo zvuk, fiksan kakav ga inače čujemo. Htio sam postić da osoba kad gleda taj VR session i kada se okrene recimo ka gitaristi, čuje kao da je on ispred njega. Želio sam da slušalac dobije potpuni doživljaj kao da je sa njima u prostoriji. To je super zaživelo. Odazvali su se svi koje sam zvao i neizmerno sam zahvalan na tome. To se trebalo nastavit snimat, ideja je bila da izađem na teren i ljudima pokažem kako izgledaju drugi studiji, ali kako su se nastupi vratili, teško je bilo izdvojit vrijeme.

Pozorište, tačnije mjuzikli, veliki su deo tvog života i karijere. Glumiš Zver u ,,Lepotici i zver”, kao i Pontija Pilata u rok-operi ,,Jesus Christ Superstar”. Kako dolazi do ideje igranja u mjuziklima?

U kazalište ulazim uz pomoć mentora koji su prepoznali moju ljubav. Moram priznat da to nije bilo na neku preporuku, nego sam otvorio laptop i ukucao audicija za mjuzikl. Tada sam naletio na prvi mjuzikl koji sam radio u crkvi na Svetom Duhu u Zagrebu pod nazivom Uskrsli, talijanskog autora Danijela Ričija. To je bila neka blaža inačica Jesus Christ Superstara, u kojoj sad igram. Prijavio sam se na audiciju, poslao neki video di sam obradio pjesmu Delilah, Tom Jones-a. Oni su mi to odobrili i smjestili me u ulogu Poncija Pilata. Kako je ansambl Kolbe, koji je radio mjuzikl, bio u koprodukciji sa kazalištem Komedija, izvodili smo predstave u Komediji i tamo sam se, izgleda, svidio nekim redateljima. Nakon tog mjuzikla pojavili su se neki drugi usputni. Zatim sam odlučio da se neko vrijeme maknem iz kazališta. Ušao sam u bend GEA i nisam se stigao previše bavit kazalištem. Godine 2019. su me, međutim, nazvali neki od mentora, Damir Lončar i moj mentor Dražen Bratulić, i ponudili mi ulogu Poncija Pilata u Jesus Christ Superstar-u. Tako sam došao na audiciju i opet su počele predstave. Zahvalan sam Draženu Bratuliću, za kojeg se usudim reć da je moj kazališni a i životni mentor. Mi znamo sjest za stol, čitat tekst i tako psihološki analizirat ulogu. To je neki svijet u koji volim zalazit, jer sam u prirodi dosta mirna, introvertna osoba. Volim radit uloge negativaca, dođe mi kao nekakav ispušni ventil. To je svijet koji je u meni, a opet ljudi sudjeluju skupa u tom svijetu. Nema publike, iako je ona tu. Ja se vrlo često i ne sjećam šta se desilo kad izađem sa pozornice.

Kako si se snašao u glumi?

Pa kao i za sve što čovjek radi, i za ovo treba nekakvo iskustvo i treba proć hrpu       predstava i proba. Već sam spomenuo mentore i redatelje. To su ljudi koji gledaju što radiš i kako radiš. A moj stan se zna vrlo često pretvoriti u samo kazalište kada se pripremam za ulogu. Recimo kada se spremam za ulogu Zvijeri u Ljepotici i zvijer, često sam znao kuhat na četvoronoške i derat se. Mislim da je bitno ne smatrat ništa kao posao.

Iz benda GEA izlaziš 2022. i započinješ svoju samostalnu karijeru. Kakvu si viziju imao? Da li si krenuo da se orijentišeš ka nekom muzičkom pravcu konkretno?

Dok sam radio sa GEA-om surađivali smo sa Igorom Ivanovićem i Markom Vojvodićem, dva jako draga prijatelja i glazbenika. Sa njima sam znao natuknut da ćemo nekad raditi skupa, do trenutka dok stvarno nismo odlučili. Bend me je podržao u tome, a poklopila se i situacija da se pojavio novi pjevač Dino, koji je vrhunski vokal i čovjek, baš kakav bend treba. Tako smo snimili prvi singl, koji smo prijavili za Zagrebački festival, što je bio i prvi nastup. Htjeli smo radit i na albumu, ali evo moja solo karijera je trajala godinu dana.. I eto mene opet u bendu! Osjećam se bolje u bendu svakako. Volim to obiteljsko okruženje, kada vjerujemo u isti cilj. To ne znači da se neću jednog dana možda opet oprobati u solo karijeri. Život piše priče. Sada mi je stvarno lijepo i ugodno u bendu, a nadam se da će tako ostati što duže.

Parni valjak. Foto_Matej Grgić

Krajem 2022. godine postaješ novi frontmen legendarnog ex-yu benda Parni valjak. Svakako da bend nije imao za cilj zamenu Akija Rahimovskog, i sami su istakli kako su tražili novi zvuk, novi glas koji će se uklapati u njihov stil i viziju. Kako je izgledalo tvoje prilagođavanje i prve probe?

Na probu me je zvao Beri, klavijaturista iz benda. Mi smo probu zbog moje korone otkazivali par puta. Eto jedne zanimljivosti, kada je konačno došao taj dan, meni su poslali lokaciju i pitali me hoću li doć kolima, što sam ja potvrdio. Krenuo sam ranije i tek tad proverio lokaciju, kada sam saznao da je studio udaljen 200 metara od mog stana.

Ali kada sam došao, zaista smo kliknuli kao ljudi i glazbenici. Zasvirali smo i naravno nije bilo sve kako treba, jer sam još uvijek bio bolestan, ali očito da im se dopalo koliko i meni, pa su me pozvali na drugu, pa na treću probu… I eto mene već godinu i pol dana tu!

Da li su postojali neki zahtevi u novoj interpretaciji pesama? Da li bi mogao da nam opišeš novi zvuk koji je bend pronašao sa tobom?

Svakako da je bio poseban naglasak da ne imitiram i ne kopiram. Ali opet je i bend skontao da ne mogu kopirat, jer Aki i ja nismo ni po čem slični, osim po ljubavi prema tome što radimo… I evo po novom i po kuhanju isto!

Velika su podrška i dosta smo radili pre prvih koncerata, što u studiju, što kod Brka u studiju, koji bi nam stavljao matrice pjesama. Išao sam također i kod jedne profesorice na vokalne treninge. Stvarno jedan turbulentan period, koji se i dan danas nije nešto smanjio. Ali ta radna etika je i bila jedan od faktora zašto mi se i ideja ulaska u bend jako svidjela. Strastveni su u tome što rade i već na prvom susretu su oni pričali o idejama šta žele napravit za koncert, što mi je već bio dovoljan pokazatelj koliko to vole radit. Pa i same pjesme, recimo Lutka za bal, koja je nastala 1975. godine. Nekad ju sviramo na probi, i ja tad kad gledam njih kako sviraju, tu se ne osjeća ni trunka zasićenja, nego kao da je pjesma tek nastala.

Kako posmatraš na ovo poglavlje svog života? Da li vidiš svoju karijeru koja nastavlja da se razvija u rok muzici?

Rok žanr je apsolutno žanr u kome se najbolje osjećam. Volim žanrovski različitu glazbu i ne biram ju po tome koja je vrsta, ali rok je oduvijek bio dio mene. Najbolje se možda i izražavam u njemu. Ta energija mi paše.

Imate tri objavljena singla. Najavljuje se album, kada se planira njegovo objavljivanje?

Ne znamo još uvijek. Trebalo je biti krajem prošle godine, pa smo rekli početkom proljeća, a onda sam rekao da kad me neko sljedeći put pita, reći ću ne znam (smeh). Bend zaista radi do najsitnijih detalja i neće izaći dok svi ne budemo zadovoljni. Već smo snimili dosta pjesama, a radimo i na novim. Vjerujem da ako će se nama svidjet, pronaći će put srca i do slušalaca.

Leave a Reply

Your email address will not be published.