Razgovarala: Sara Stojev //

Hrvatska umetnica Vlasta Delimar (Zagreb, 1956) obeležila je jugoslovensku, a kasnije i samostalnu hrvatsku scenu svojim performansima. Skoro 50 godina Delimar aktivno radi na brisanju tradicionalnih narativa, stvarajući nove, u kojima telo priča umesto glasa, bori se i angažuje za ideje promena, prirodnog starenja, jednakosti, ali i onih koje se još uvek nisu vokalizovale.

Čitanje Voćarske 5 Vlaste Delimar, istinski je jedinstveno iskustvo – preplitanje ljubavnih i profesionalnih odnosa, poznanstava i prijateljstava u kojima Vlasta spoznaje sebe, raste i sazreva, intimna je priča o hrvatskoj umetnici. Brak sa umetnikom iz čuvene Grupe šestorice autora, Željkom Jermanom, priča je kojom počinje njena karijera.

O Grupi šestorice, Željku Jermanu, Tomislavu Gotovcu, Josipi Lisac, Katalin Ladik, napuštanju tradicionalnih medija, propitivanju tela, umetnosti performansa, majčinstvu, feminizmu…, za Art Box portal razgovaramo sa Vlastom Delimar u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Počeli ste da stvarate krajem 1970-ih godina, u vremenu kada je umetnost rapidno doživljavala promene. Kako gledate na taj period? Nova umetnička praksa, transavangarda, novi mediji, performansi, uopšteno novi eksperimenti u umetnosti u kojoj je Grupa šestorice autora itekako učestvovala i oblikovala. Koliko ste se „prilagodili“ tim promenama, a koliko ste učestvovali u stvaranju istih?

Početak moje karijere obelježila je profesionalna saradnja sa Željkom Jermanom, koji je takođe bio i moj životni partner. Iz tog odnosa rađa se naš prvi performans, Venčanje 1979. godine. Ja sam pre toga završila Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu, i nakon toga nisam želela ići na Akademiju likovnih umjetnosti, jer sam smatrala da tamo nemam šta naučiti. Za mene je ta naša likovna akademija bila dosta konzervativna. S druge strane, u djelovanju Grupe šestorice autora, kao i u Jermanovu pristupu, prepoznala sam ogroman potencijal – nešto što me istinski zanimalo, a to je izlazak iz okvira tradicionalnih medija i ulazak u područje novog izraza. Zanimljivo je da nakon pet godina školovanja nikada više nisam uzela u ruke ni kist ni olovku – to je bio moj potpuni i svjesni raskid s konvencionalnim likovnim jezikom.

Zajedno sa Željkom počela sam se baviti performansom, koji je tada bio vrlo prisutan i razvijen u našoj regiji. Sjetimo se samo scene okupljene oko Studentskog kulturnog centra u Beogradu – Marina Abramović, Raša Todosijević, Neša Paripović – kao i kasnije Grupe 143. Putovali smo u Beograd na Aprilske susrete, gdje su se održavale izvedbene manifestacije i izložbe drugačijeg karaktera, a scena u Ljubljani bila je jednako vibrantna i poticajna. Za mene, kao mladu ženu umjetnicu, to je bilo iznimno inspirativno razdoblje. Imala sam tek dvadeset i jednu godinu i sve mi je to bilo fantastično.

Prvi susret s Katalin Ladik, čiji sam performans gledala u Galeriji suvremene umjetnosti, bio je presudan. Upravo na temelju tog iskustva osmislila sam svoj prvi samostalni performans – Transformacija ličnosti odjećom, šminkom i frizurom. Izvela sam ga u formi modne revije, gdje sam mijenjala odjeću, obuću, šminku i frizure, da bih se na kraju pojavila naga. Htjela sam ukazati na to da se kroz vanjske promjene možemo transformirati, ali na kraju ostaje istina o nama samima – tijelo bez maske, bez slojeva.

Sedamdesete su bile izrazito produktivne godine, unatoč tome što nije bilo interneta. Informacije su prenosile usmeno, putem časopisa poput Flash Art-a i sličnih koje smo dobivali iz inozemstva. Ljudi su putovali, donosili nova saznanja, pa smo na neki način bili u korak sa svijetom. Performans u tadašnjoj Jugoslaviji nije nimalo zaostajao za zapadnim tokovima – gledali smo prizore koji su mogli bez problema stajati rame uz rame s američkom ili zapadnoeuropskom scenom. Treba, naravno, naglasiti da to nije bio slučaj s državama istočnog bloka, koje su bile znatno izoliranije. Imali smo sreću što nismo živjeli iza željezne zavjese.

U Voćarskoj 5 pišete da u doba vaših početaka u SFRJ nije bilo cenzure kakva je postojala u Istočnoj Evropi. Da li ste je ipak nekada osetili?

Nije bilo cenzure u klasičnom smislu riječi, ali je postojala neka vrsta kontrole. Primjerice, kada se spominje Goli otok, tamo su završavali oni koji su imali političke veze ili su se bavili političkim pitanjima. No, među likovnim umjetnicima nitko nije završio tamo – barem ne netko tko nije imao konkretnu političku poveznicu.

Tomislav Gotovac, primjerice, izveo je performans Zagreb, volim te, zbog kojeg je bio uhićen, ali to je bio svojevrsni „performans u performansu” – uhićen je zbog golotinje, a ne zbog provokacije prema državnom vrhu. To je bila više stvar tadašnjih društvenih normi nego institucionalne represije.

Vaše detinjstvo i mladost delimično su vezani za Koprivnicu, dok ste rođeni i školovani u Zagrebu. Kako pamtite taj period života između dve sredine — Zagreba i Koprivnice? Da li biste rekli da je povratak u Zagreb za srednju školu bio prelomni trenutak, lične i umetničke afirmacije?

Otišla sam iz dva razloga — prvo, zbog škole primijenjene umjetnosti, a drugo, zbog unutrašnjeg instinkta da moram otići. Rođena sam u većem gradu i već sam kao dijete spoznala neke stvari koje su mi govorile da bih se mogla bolje razvijati u Zagrebu.

U to vrijeme sam bila jedna od rijetkih koja je slušala Josipu Lisac — zato i kažem da je ona bila moja prva art učiteljica. Nije me privukla samo njen glas, već cijela njezina ličnost, njeno ponašanje, njen nastup. Sve mi je to govorilo da moram otići iz provincije. Moji roditelji nisu bili oduševljeni tom odlukom, ali su na kraju popustili.

Povratak u Zagreb bio je ključan da nastavim tamo gdje sam stala — jer kao dijete sam sa ocem išla u kino, kazalište… to mi je falilo. A kasnije, 2014. godine, pozvala sam Josipu da zajedno napravimo performans na mojoj retrospektivnoj izložbi u MSU u Zagrebu. U dvorani smo vodile jedan neformalan razgovor i ona je otpjevala četiri pjesme. Osim toga, i ona je kao dijete dolazila u Podravinu kod rodbine, tako da smo i tu sponu pronašle.

Kažete da vam je Josipa Lisac bila prva art učiteljica. Šta je to u njoj probudilo taj osećaj? Da li je presudna bila njena pojava, ili nešto dublje?

Pa da, kad vidiš nekoga tko se ne ponaša po pravilima društva, nego odskače — od odijevanja, izgleda, ponašanja, pjevanja… sve je bilo drugačije. I ona mi je bila pokazatelj da se može drukčije.

Mene je uvijek zanimalo ono što odskače — ne samo zato što je drugačije, nego zato što to drugačije uvijek otvara neke nove mogućnosti, istraživanja, unapređenja.

Na imanju vašeg oca, koje je kasnije postalo mesto međunarodnog festivala performansa, najavili ste i vaš poslednji performans — kompostiranje tela. Šta za vas taj prostor predstavlja danas, i zašto baš tamo?

To nema veze sa vraćanjem korenima jer s te strane nemam problema, nego je taj prostor toliko nabijen energijom svih onih ljudi koji su tamo dolazili. Zato sam ja odlučila da svoje kompostirano telo pohranim tamo. Kad se festival završio, svi umetnici — i oni koji su nastupali i oni koji su dolazili kao publika — bili su revoltirani što se završava. Još jedan razlog je što je to sada moj prostor, moja zemlja.

Vaši performansi su fizički i emotivno veoma intenzivni. Kako se vi osećate nakon što izvedete performans?

U svakom poslu koji radim — bilo da je to majčinstvo, kuhanje ručka, druženje ili izvođenje performansa — potpuno se predam. Zato se poslije svakog performansa osjećam iscrpljeno. Često mi tada nije prijatno odmah razgovarati s ljudima, iako ponekad moraš, a ponekad možeš, ali najradije bih samo „spustila zavesu“ i nestala. Potrošim se potpuno.

Kakav efekat vaši performansi imaju na publiku? Da li je njihov odgovor deo rada?

To jako ovisi o mjestu, vrsti publike i samom performansu. Ne mogu uvijek znati što se dogodilo u publici — ponekad shvatim tek s vremenom. Ali očekujem da se nešto dogodi.

Na primjer, u performansu Pravo na orgazam iznad 60-te, gdje stojim u izlogu s tim natpisom, publika najčešće reagira neverbalno: pogledima, osmjesima, fotografiranjem. Žene posebno pružaju podršku, a ponekad netko i uđe da kaže da je to što radim genijalno. Tu mogu odmah vidjeti rezultat — kroz te tihe, ali jasne reakcije.

Bavite se telom kao prostorom lične i umetničke slobode. Kako ste doživljavali promene svog tela kroz godine – da li se odnos prema sopstvenom telu menjao s vremenom i iskustvom?

Oduvijek sam vidjela posmatranje svog tijela i korištenja istog kao prirodni proces. Dosta sam slobodno odgajana. Moj otac me je odgajao tako što je u mene usađivao samopouzdanje i veru u sebe. Bilo mi je prirodno okrenuti se sebi.

Pri poznanstvu s Jermanom, on je instistirao da moraš ostavit svoj trag, svjesno i namerno, a onda odabereš način na koji ćeš taj trag ostaviti. Ja sam odabrala svoje tijelo.

Do dana današnjeg je tako ostalo. Tijelo posmatram kao živu skulpturu koje kroz godine doživljava tranfsormacije, kako stari doživljava psihičke i fizičke preinake, i meni je to fenomenalno.

Pojavi ti se sjeda kosa, po neka bora, pa onda tjelo malo nabubri, deformiše se. Mnogi ljudi počnu mrzit sebe, pogotovu žene, ali ja vidim te promijene kao divnu stvar.

Ne delite umetnost na mušku i žensku, brišete nevidljivi krug oko ideje o feminističkom u umetnosti. Da li umetnost može biti u potpunosti neutralna u tom pogledu?

Ne volim kad se umjetnost dijeli na mušku i žensku, niti kad se koristi izraz „žensko pismo“ — za mene su svi ljudi univerzalna bića, bez obzira na spol ili rodni identitet.

Ako netko kroz umjetnost izražava svoju rodnu pripadnost, to je u redu, ali to ne bi smjelo biti pravilo. Tako sam i odgajana, u ravnopravnom okruženju, i taj pogled prenosim i u umjetnost i u život.

Kako gledate na feministički diskurs današnjice i u kojoj meri je vaš umetnički svet pokušavao da vas svrsta u feministički okvir?

Iako se slažem s mnogim idejama feminizma, ne želim pripadati nijednoj skupini, struji, ni političkoj ni ideološkoj. Često su me feministkinje kritizirale — primjerice, kad sam radila performans Treba vjerovati muškarcima, doživjele su to kao provokaciju.

A ja vjerujem da, ako stalno inzistiramo na sukobu, nikada nećemo doći do ravnopravnosti.

Pre par godina krenula sam s parolom — Ja sam najfeminističnija feministica. Zato sebe vidim kao samostalnu feministicu — ne pripadam nijednom „valu“, već vjerujem da promjene počinju od kuće, iz osobnog prostora.

U Voćarskoj 5 spominjete novi trenutak u vašem životu – majčinstvo. Na koji način je ta uloga uticala na vaš umetnički rad?

Mnogi su bili iznenađeni kad sam postala majka, jer sam prije toga uvijek govorila da ne želim djecu. Živjela sam dosta slobodno i pomalo divlje, posebno u razdoblju s Jermanom. No kad se dogodila moja kći, preuzela sam punu odgovornost. Ljudi su to često protumačili kao da sam bila stroga majka, ali za mene je važno da dijete ima red i disciplinu.

Nikad nisam dopustila da zbog majčinstva zapostavim svoj rad. Smatrala sam da žena ne smije prestati živjeti svoj život, ni zbog obitelji ni zbog djece. Naravno, bilo je trenutaka panike, posebno kad sam shvatila da moram odgajati jedno malo biće. Ali sve se može kad se dobro organiziraš. Moja kći nas je pratila na izložbama, a ja sam i dalje radila, putovala, izlagala. Recimo, 1993. sam imala veliku izložbu i bila mjesec dana u Americi, a 1997. sam opet boravila dulje tamo.

Majčinstvo je utjecalo na moj rad jer su moji radovi često autobiografski, poput dnevničkih zapisa. Taj trenutak života nisam mogla ignorirati – jednostavno sam ga morala zabilježiti. Iz tog iskustva nastali su i neki konkretni radovi, primjerice onaj na tronu, koji je bio direktno inspiriran majčinstvom.

Kao uvod za one koji će tek čitati Voćarsku 5, a kao krajnja poruka za one koji su već pročitali – šta je to što je Grupa šestorice autora dala Vlasti Delimar, a šta je ono što je Vlasta Delimar dala Grupi šestorice autora?

Grupa šestorice bila je za mene otkriće nakon škole primijenjene umjetnosti – nešto potpuno novo, oslobođeno tradicionalnih okvira.

Iako sam završila grafički dizajn, što mi je kasnije itekako koristilo, Grupa šestorice mi je omogućila da izrazim slobodu koju sam već nosila u sebi. Pomogli su mi da je proširim, artikuliram i potvrdim da sam na pravom putu. To mi likovna akademija ne bi mogla dati. Ti su dečki bili otvoreni, iskreni i svojim radovima i ponašanjem su utjelovili upravo ono što sam tražila – to je bila moja prava akademija.

S druge strane, i ja sam Grupi dala puno. Mladen Stilinović se jednom našalio, rekao je: „Ako je tebe nadmašila, mene nije“, misleći na komentar da sam ih možda čak i nadmašila. No istina je da bez mene ne bi bilo tog broja Maj 75. Ja sam predložila Jermanu da otvorimo radionicu za sitotisak u Voćarskoj – zahvaljujući mom znanju iz grafičkog dizajna. Od toga smo živjeli, tiskali plakate, i iz toga se rodila ideja za časopis. Radila sam sve tehničke pripreme, tiskala korice u sitotisku, podučavala ih tehnikama – ja sam donijela tu produkcijsku energiju, taj „saft“, Grupi šestorice.

Pomenuli ste prisutnost veće cenzure sada nego tada. Kako društvo na Balkanu prihvata umetnost sada, a kako tada?

Danas su informacije dostupnije i brže nego prije, i ne bih rekla da je cenzura sada veća ili manja – svako vrijeme ima svoje specifičnosti i tako to treba gledati. Mediji reagiraju u skladu s trenutačnom situacijom, pa nema smisla idealizirati prošla vremena. Uvijek će biti onih koji će reći da je u Jugoslaviji bilo bolje, dok će drugi tvrditi suprotno. Za mene je tada bilo dobro – umjetnost kakvu sam radila, i ja i slični umjetnici, uvijek smo djelovali na margini, neovisno o političkom sistemu.

Iako sam prisutna na sceni već 46 godina, smatram da sam i dalje marginalizirana umjetnica u ovom prostoru. Tehnološki jesmo napredovali, ali patrijarhat i tradicionalne vrijednosti i dalje su prisutni ispod površine. A budući da ja nisam dio tog svijeta – upravo zato sam ostala na margini.

Aktuelna dešavanja u Srbiji (Univerzitet umetnosti koji je među prvima je pokrenuo stidentske blokade, inicijativa Kultura u blokadi i dr.) čine se kao još jedan dokaz da umetnost i generalno kultura ukazuju na probleme, šire svest i motivišu društvo?

Kultura i umjetnost bi svakako trebale biti generatori promjena i poticaj za buđenje svijesti kod ljudi. No moje iskustvo mi govori da to uglavnom dopire do vrlo malog broja ljudi i da je često riječ o prividu. Kada bih danas razgovarala s mladima, bojim se da bi mnogi uopće ne znali reći što im znače umjetnost ili kultura – jer nisu u tome, niti ih zanima.

Podržavam ove akcije i sve što se događa, želim im svako dobro, ali mislim da je to premalo da bi donijelo stvarnu promjenu. Ljudski rod prirodno teži materijalnome, dok duhovna razina – a s njom i umjetnost – uvijek ostaje u pozadini. Kad čujem što mladi slušaju, gledaju, čitaju – rezultati su poražavajući.