U TRI LEPE, NAPRED ANARHIJA!

Autori: Nataša Krsmanović, Marina Krdžavac, Bojana Maksimović, Jelena Rovčanin, Dušan Zdravković//

Ture Renberg: Čovek koji je voleo Ingvea, Kovačnica priča, 2020.

Prevodioci: Nataša Krsmanović, Marina Krdžavac, Bojana Maksimović, Jelena Rovčanin, Dušan Zdravković

Redaktorka: prof. Nataša Ristivojević Rajković

(prevod knjige je deo projekta Prevodilačka radionica organizovanog na Grupi za skandivinavistiku Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, pod rukovodstvom Nataše Ristivojević Rajković. Prevod knjige je omogućila norveška organizacija NORLA)

Ukoliko niste pročitali Rendbergovu knjigu Čovek koji je voleo Ingvea, vreme je da je potražite u najbližoj knjižari! Ovo vam ne govorimo zato što smo baš mi prevodioci ovog romana, već zato što smo svi mi pomalo Jarle Klep. Ili smo to nekada bili.

Stavanger
Fotografija iz arhive portala Art Box

Ovo je prava knjiga za sve one koji još uvek tragaju za sobom. Čak i ako vas nisu mučile dileme zbog kojih se Jarleov život u jednom trenutku okrenuo naglavačke, verovatno ste u tinejdžerskom dobu imali neke svoje muke koje su vam izgledale nerešive. 

Norveški pisac Ture Renberg (nor. Tore Renberg, 1972), čija dela do sada nisu prevođena na srpski jezik te nije bio poznat domaćoj čitalačkoj publici, do detalja je uhvatio autentičnu atmosferu života u Stavangeru, naftnoj prestonici Norveške, kao i misli, nedoumice i stremljenja mladih ljudi koji svojim buntom žele da pokrenu novi talas promena u društvu. Iako možda zvuči kao još jedan tinejdžerski roman, ova knjiga je zapravo mnogo više od toga.

Čovek koji je voleo Ingvea pruža sliku jedne mladosti, govori o poteškoćama koje odrastanje nosi sa sobom, a sa druge strane energično, ponekad i setno, vraća nas pravo u epicentar svakodnevice jednog alternativca devedesetih minulog veka. Husker du, Dead Kennedys, The Smiths, Pixies, Sonic Youth, The Jesus and Mary Chain, The Buzzcocs i Siouxsie samo su neki od kultnih bendova tog vremena čija muzika ispunjava stranice ove knjige. Sa sigurnošću možemo reći da je roman namenjen svim uzrastima, starima, mladima, tinejdžerima, a naročito onima koji su to bili devedesetih godina.

Stavanger
Fotografija iz arhive portala Art Box

Roman Čovek koji je voleo Ingvea govori o sedamnaestogodišnjaku Jarleu Klepu koji misli da je drugačiji od svih. Živi u Stavangeru sa majkom Sarom, a vikendom posećuje oca. Najviše vremena provodi sa devojkom Katrine i najboljim ortakom Helgeom, a i član je benda Matijas Rust Bend. Kada se, odjednom, u školi pojavi novi momak po imenu Ingve, sve se menja iz korena. Jarle počinje da se ponaša drugačije – ide na klizanje, igra tenis, menja svoj izgled. Radi sve ono čemu bi se inače protivio. I baš kada bi Matijas Rust Bend trebalo da ima svoj debitantski nastup, baš te večeri, sve će se promeniti.

Iako je Renberg napisao pet romana o Jarleu Klepu, od kojih su najpoznatiji Kompanija Orhejm i Čovek koji je voleo Ingvea, knjige se mogu čitati bilo kojim redosledom. One prate Jarlea kroz različita životna doba, a ključne teme su odrastanje, identitet i ljubav. Zbog sličnosti glavnog lika i samog autora – obojica su išli u gimnaziju u Stavangeru i svirali u bendu – smatra se da romani imaju i autobiografski karakter.

Šta je najgore što može da vam se desi kad se zaljubite i ko je mladić iz Haugesunda zagonetnog osmejka? Ne propustite debitantski nastup Matijas Rust Benda i set od osam strava pesama. Zaigrajte teniski meč sa Jarleom i Ingveom, pridružite se klasnoj borbi, u tri lepe, napred anarhija!

Ture Renberg: Čovek koji je voleo Ingvea
Fotografija iz arhiva portala Art Box

A do tada pročitajte odlomak iz romana:

– Šta slušaš to? – upita me Helge.

– A? Pravio sam se kao da nisam čuo šta je rekao, i nisam skinuo slušalice.

– Šta slušaš?

Stišao sam zvuk, demonstrativno, da on to primeti.

– Aha, to. Kapiram, ništa što si ti čuo.

– Je l’?

– Ne, pa… hteo sam da kažem… Ti to sigurno ne voliš.

Helge me je pogledao, izbunario paklu marlbora iz džepa svoje perjane jakne, otvorio poklopac, čvrknuo prstom paklicu odozdo tako da su iskliznule dve cigarete, ponudio me jednom i rekao: Hajde testiraj me.

Ja naravno nisam pušio. Nikada pre nisam pušio. Ali tada, u tom trenutku, instinkt mi je govorio pravo je vreme da odmerite snage, Jarle, ovo je ispit samoostvarenja, i sada je bitno da se pokažeš. Treba da odmeriš snagu sa nezvaničnim krvnim neprijateljem iz škole, Helgeom Umbuom, vas dvojica ste jedini koji se jasno ograđuju od A4-ljudi kao što su vernici, strejtaši, oni koji žive kvazi-zdravim životom, vlasnici vikendica, oni što piju jogurte i vole da idu na izlete po Jerenu, po kiši i vetru. Sada je on tu ispred tebe, Umbu, lik iz priče tvog oca o omraženim Umbuovima, i on te pita šta slušaš, nudi te pljugom, a on zna da ne pušiš, ali te testira Jarle, testira te kao besan, hoćeš li da poklekneš sada ili ćeš da pobediš? A moguće je, uprkos svemu, da on nije slušao Siuoxie and the Banshees, iako je to malo verovatno, ali Psychocandy od The Jesus and Mary Chain, nema jebene šanse da je to čuo, u to sam apsolutno siguran, i to ćeš spomenuti, Psychocandy, to ćeš reći, ne bend, već samo ime albuma, kao da si zaboravio da kažeš ime benda jer ti je to toliko uobičajeno, baš kao što arogantni ljudi nazivaju svoje poznate prijatelje imenom kada sretnu ljude koji nema šanse da ih poznaju – Anđelina, rekli bi, i gledali bi nesigurna lica pred sobom, pre nego što dodaju, nakon odgovarajuće dramske pauze od četiri sekunde; Žoli – pa naravno; samo Psychocandy, tako ćeš reći, i onda Jarle: Hoćeš li uzeti pljugu ili ne?

Izvukoh pljugu iz paklice i rekoh: Psychocandy.

Helge je bio skroz smiren, izvadio je kutiju šibica, zapalio jednu, zaklonio plamen šakama i uperio je ka meni. Stavio sam cigaretu u usta, negde na sredinu i uvukao dim u trenutku kad je Helge rekao: Klasika.

Klasika, to je rekao.

Okej. To bi moglo da znači svašta. Razne teorije su mi se vrzmale po glavi dok mi je dim klizio u usta i niz grlo. Da li se on to sprdao sa mnom jer slušam nešto ultrakul što se zove Psychocandy? Ili sam klasičan jer sam išao na Jeren i slušao nešto što niko drugi ne voli? Ili on u stvari smatra, kao i ja – a i engleski muzički časopisi koji su mi bili učitelji – da je Psychocandy predstavljao prekretnicu u muzičkoj istoriji? Šta je trebalo da kažem?

Klimnuo sam glavom i ostavio sve mogućnosti otvorene dok sam osećao dim kako se širi mojim telom.

– Ma ne može da se poredi sa albumom Darklands, to je sigurno – rekao je Helge.

U stomaku mi se skupila mučnina i bio sam siguran da ću povratiti, dim mi se nakupio u grlu a oči su mi se ukrstile, ali sreo sam osobu koja je čula za Psychocandy. E, to je bilo nešto.

– Jesi li ti lud – iskašljao sam. – Darklands je previše mlak u poređenju sa ovim.

Iskoristio sam svu svoju snagu da dokažem Helgeu da sam pušio, da mi je pušenje prirodno poput ispijanja mleka. Bio sam neverovatno zadivljen. On je čuo za Psychocandy.

Čuo je za jedan od bendova za koje sam mislio da su u celom Rogalandu samo meni poznati, znao je i koliko je nojz ploča iz ’85. godine legendarna, a i koliko im je naredna ploča prosečna.

– Mogao bih da slušam Psychocandy satima – reče Helge.

Ponovo sam se zakašljao. Helge se sažalio na mene.

– Tek si počeo?

Klimnuh glavom. – Aham.

– A Smithsi? – reče.

– Otkidam na The Queen is dead.

– Meat is murder ako mene pitaš – reče Helge – The Headmaster ritual, Nowhere fast, sve pesme su strava, What she said

I smoke ’cause I’m hoping for an early death – nadovezao sam se, a Helge povuče dim dok je pevušio ostatak teksta.

and I need to cling to something.

Pogledah ga.

The Police?

Helge klimnu glavom. – Message in a bottle je dobra stvar. Ali Sting me skroz obara s nogu. Znači totalno – Helge zakoluta očima. – I hope the Russians love their children too? – izdeklamovao je s podsmehom.

Nasmejah se. – Komično. Ali… Clash? London Calling, Sandinista, Combat rock, prva pesma ili Give ’em enough rope?

– Zveknuo bih te da si sad rekao This is England – rekao je – težak izbor, nema šta… Možda Give ’em enough rope.

Madness?

– Previše njanjavo – reče. Hüsker Dü?

Odmahnuh glavom. – Nikad čuo.

– Nikad nisi čuo za Hüsker Dü! Jebote! Nisi čuo za Hüsker Dü? Moraš da ih čuješ, jebote, rekao je Helge i nasmešio se. To je bio prvi put da sam ga video nasmejanog, bar koliko se sećam.

Helge je zastao. Grupa učenika i nastavnika je sada već bila dobro odmakla, i počeli su da se spuštaju nizbrdo. Pogledao me je. Uzvratio sam mu pogled. Padala je kiša, kosa nam je bila mokra, odeća nam je bila mokra, i gledali smo se.

– Hoćemo da palimo odavde?

(Prevod: Nataša Krsmanović, Marina Krdžavac, Bojana Maksimović, Dušan Zdravković, Jelena Rovčanin; lektorka prof. Nataša Ristivojević Rajković)

Stavanger
Fotografija iz arhive portala art Box

Za one koji govore norveški donosimo i odlomak iz romana u originalnoj verziji:

«Hører du på da?» spurte Helge.

«Hæ?» Jeg lot som om jeg ikke hørte hva han sa, og tok ikke

av meg hodetelefonene.

«Hører du på?»

Jeg skrudde ned volumet, demonstrativt, sånn at han skulle

se det.

«Ah. Ikke noe du har hørt, tror jeg.»

«Å nei?»

«Nei, det … bare sånn … Du liker det sikkert ikke.»

Helge så på meg, fisket opp Marlboro-pakka fra lomma på boblejakka, flippet opp lokket, knipset på undersiden av pakka sånn at det glei ut to sigaretter, rakte pakka mot meg, mens

han sa: «Test meg ut da.»

Jeg røykte jo ikke. Jeg hadde jo aldri røykt. Men nå sto jeg der på Høgjæren, og instinktet fortalte meg at nå er du oppe i en styrkeprøve her, Jarle, det er eksamen i selvrealisering, og nå gjelder det. Du skal måle krefter med den uskrevne erke-fienden på skolen, Helge Ombo, dere er de eneste som tar klar avstand til de kristne, streite, kvasi-sunne, hytte-eiende, yog-hurt-drikkende A4-folka som elsker å gå tur på Jæren, i vind og regn, og nå står han her foran deg, Ombo-fyren fra din fars forhatte Ombo-folket, og han har spurt deg hva du hører på, og han byr deg en røyk, og han vet at du ikke røyker, men han tester deg ut, Jarle, han tester deg faen ut, og skal du knekke nå, eller skal du seire? Og det kan jo hende, tross alt, at han ikke har hørt Siouxsie and the Banshees, selv om det er lite sannsynlig, men Jesus and Mary Chains «Psychocandy», den har han faen ikke hørt, det er nå faenmeg sikkert, så det er den du skal nevne, «Psychocandy», skal du si, ikke bandet men bare lp-navnet, som om du glemmer å si bandet fordi det er så vanlig for deg, akkurat sånn arrogante folk kaller kjendisvennene sine ved fornavn når de treffer folk som ikke har sjangs til å kjenne en kjendis – Angelina, sier de, og ser de usikre ansiktene foran seg, før de legger til, etter en passende kunstpause på fire sekunder; Jolie – joda; bare «Psychocandy», skal du si, og så, Jarle: Skal du ta imot den røyken eller ikke?

Jeg tok røyken ut av pakka og sa: «Psychocandy». Helge var helt rolig, tok fram stikkedåsen, tente en fyrstikk, verna flammen med foldede hender, og stakk den mot meg.

Jeg satte sigaretten i munnen, sånn cirka midt på, og trakk inn røyken mens Helge sa: «Klassisk.»

Klassisk, hadde han sagt.

Okei. Det kunne bety mye. Teorier raste gjennom hodet mens røyken gled inn i munnen og ned halsen. Mobba han meg fordi jeg hørte på noe så ursykt som het «Psychocandy»?

Eller var det jeg som var «klassisk» fordi jeg gikk på Jæren og hørte på noe ingen andre likte? Eller var det faktisk sånn at han mente, som jeg – og den engelske musikkpressen som var mine læremestre – at «Psychocandy» representerte et skille i musikkhistorien? Hva skulle jeg si?

Jeg nikket og holdt det åpent mens jeg kjente røyken svulme inne i meg.

«Faen mye bedre enn ‘Darklands’, det er sikkert,» sa Helge.

Kvalmen tetna til i magen og jeg var sikker på at jeg skulle kaste opp, røyken samla seg i halsen og øynene spilte seg opp, men jeg hadde truffet et menneske som hadde hørt «Psycho-

candy». Dette var stort.

«Er du gal,» fikk jeg harka fram. «‘Darklands’ er superblek i forhold.»

Jeg brukte alle kreftene jeg hadde på å vise Helge at jeg røykte, at for meg var røyking like naturlig som å drikke melk. Jeg var utrolig imponert. Han hadde hørt «Psychocandy».

Han kjente til et av de banda jeg trodde var bare min hemmelighet i hele Rogaland, og han visste hvor legendarisk støyplata fra 85 var, og hvor ordinær den neste plata var.

«Kan høre på ‘Psychocandy’ i timevis,» sa Helge.

Jeg hosta igjen. Helge viste meg medlidenhet.

«Nettopp begynt?»

Jeg nikket. «Jo.»

«Hva med Smiths?» sa han.

«Holder en knapp på ‘The Queen is dead’.»

«‘Meat is murder’ for meg,» sa Helge, «‘The Headmaster Ritual’, ‘Nowhere fast’, bare kongelåter; ‘What she said’ …»

«… I smoke ‘cause I’m hoping for an early death,» fortsatte jeg, og Helge tok et trekk av røyken mens han nynnet resten av teksten: «and I need to cling to something.»

Jeg så på ham.

«Police?»

Helge nikket. «‘Message in a bottle’ er bra. Men jeg får totalt hetta av Sting. Totalt.» Helge himla med øynene. «I hope the russians love their children too?» siterte han hånlig.

Jeg lo. «Latterlig. Men … Clash? ‘London Calling’, ‘Sandinista’, ‘Combat rock’, den første eller ‘Give ‘em enough rope’?»

«Jeg hadde gitt deg en på trynet om du hadde sagt ‘This is England’ nå,» sa han, «nei, vanskelig … ‘Give ‘em enough rope’, tror jeg.»

«Madness?»

«For soft,» sa han. «Hüsker Dü?»

Jeg ristet på hodet. «Har ikke hørt.»

«Har du ikke hørt Hüsker Dü! Herregud! Har du ikke hørt Hüsker Dü? Må du faen høre,» sa Helge og smilte. Det var første gang jeg så ham smile, i hvert fall det jeg kunne huske.

Helge stanset. Gruppa med elever og lærere var kommet et godt stykke foran oss nå, og de begynte å gå nedover en bakke.

Han så på meg. Jeg så på Helge. Det regna, håret var vått, klærne våre var våte, og vi så på hverandre.

«Skal vi stikke?»

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.

error: Content is protected !!