„BRNJICA ZA VJEŠTICE“ DUBRAVKE UGREŠIĆ ILI ŽENSKA KULTURA OTPORA

„BRNJICA ZA VJEŠTICE“ DUBRAVKE UGREŠIĆ ILI ŽENSKA KULTURA OTPORA

Autorka: Ljiljana Maletin Vojvodić //

Dubravka Ugrešić, Brnjica za vještice, Multimedijalni institut, Zagreb, 2021

„Postnacionalna ili transnacionalna književnica koja svako etničko i nacionalno etiketiranje smatra oblikom legaliziranog nasilja“, Dubravka Ugrešić, već samim naslovom svoje knjige „Brnjica za vještice“, kao i koricama na kojima je tzv. „ular za alapače“, koji se u 16. i 17. veku, na zahtev muža ili članova porodice, stavljao ženama na lice, upozorava na činjenicu da je mržnja muškaraca prema ženama uvek artikulisana i u vezi je sa jezikom.

brnjica za vještice
Foto: Iz arhive portala Art Box

U„Brnjici za vještice“ Dubravka Ugrešić dijagnostifikuje bolesti u književnosti, kulturi i društvu. U njoj, kako to za Peščanik piše Svetana Slapšak, pokušava da razreši misteriju „zašto je analitičko mišljenje potpuno zaćutalo pred paušalnim, još tačnije pred tračom, psovkom, denuncijacijom, namernim ćutanjem ili neverbalnim gestovima“.

„Brnjica za vještice“ Dubravke Ugrešić je i žanrovski neobična knjiga. U prvom delu, pod nazivom Kako upropastiti vlastitu junakinju“, autorka vodi dijalog sa sopstvenom junakinjom, Šteficom Cvek, 40 godina nakon što ju je stvorila. U drugom delu knjige ova kulturološka disidentkinja odgovara na pitanja koja joj postavlja teoretičarka književnosti i kulture, Merima Omeragić.

U oba dela „Brnjice za vještice“ Dubravka Ugrešić govori diskursom ženske kulture otpora, manjine, Drugog. 

„I politički nepismeni ljudi dobro znaju da će s populizmom na vlasti biti manje novaca za kulturu, obrazovanje i zdravstvo, pa opet glasaju za populiste, i ne misleći da će konzekventno tomu njihova vlastita djeca biti nepismenija od njih samih“, upozorava na populizam kao dominantnu političku ideologiju.

Takođe, ističe koliko su žene i dalje nevidljive, a njihov položaj marginalizovan, skreće pažnju na opasnosti od nacionalnog kanona i nacionalističkog mejstrima, te o potrebi da se dekonstruišu tradicionalne patrijarhalne vrednosti.

Ugrešić s pravom primećuje ekspanziju diletanata, da je u današnjim kulturama nestalo „arbitrara dobrog ukusa te na to mesto može sasjesti bilo ko jer „današnji književni autoriteti niču iz čvrstih medijskih i izdavačkih sprega, iz socijalnih mreža (Facebook, Twiiter i sl.)“.

Po romanu Dubravke Ugrešić, Štefica Cvek u raljama života“, koji je objavljen u Zagrebu 1981, u kojem se autorka postmodernistički, ironično i duhovito igra trivijalnom literaturom (ljubavnim romanima)“ snimljen je istoimeni film Rajka Grlića, nagrađen 1984. godine Zlatnom arenom“ u Puli. Knjiga čiju kritiku, satiru, ruganje stereotipima mnogi nisu uspeli (ili želeli) da shvate, nastala je u vremenu „represivnog muškog književnog kanona, koji je i danas jednako čvrst i stamen“ u kojem, kako je to i Mira Furlan jednom primetila, domaći režiseri nisu znali šta da učine sa glumicama osim da ih skinu“.

„Štefica“ referira na feminizam i popularnu kulturu ali i na ruske formaliste, konceptualizam i teoriju recepcije, filmove italijanskog neorealizma, o čemu mnogi nisu razmišljali prilikom recepcije knjige a posebno filma koji je u popularnu kulturu ušao u velikoj meri zahvaljujući najcitiranijoj replici iz filma koju je izgovorio Bata Živojinović.

Foto: Iz arhive portala art Box

Za ovih 40 godina se izdešavalo mnogo toga – i u autorkinom i u Štefičinom životu. Razdvajali su ih, vređali, izbacivali iz nacionalne književnosti, primećuje Dubravka Ugrešić, pa vraćali, slavili, zaboravljali, marginalizovali, banalizovali na lokalnoj književnoj sceni, već kako to u našim kulturama biva.

„Današnje opće kulturne reference, kojima bismo svi trebali vladati, bolesno su mlade. Sve češće mi se događa da kulturne reference kojima ja vladam i koje meni nešto znače, moja okolina nije u stanju prepoznati, baš kao da ja i moja okolina živimo u paralelnim svijetovima“, primećuje u „Brnjici za vještice“ Dubravka Ugrešić podstaknuta  jednom književnom večeri na kojoj ju je mlada žena upitala nije li njena Štefica zapravo parodija na „Dnevnik Briđžet Džouns“ koji se pojavio 1996. godine.

Foto: Iz arhive portala Art Box

Drugi deo Brnjice za vještice“ je razgovor Dubravke Ugrešić s teoretičarkom književnosti i kulture, Merimom Omeragić. U njemu Ugrešić argumentovano i kritički problematizuje našu globalnu i regionalnu kulturu i društvenu svakodnevicu govoreći o opšteprihvaćenim modelima poželjne žene, o ženama žrtvama nasilja, lookizma, nametnutih rodnih uloga i funkcija, rodne (i)li profesionalne diskriminacije, potom o muškom strahu od žena, preziru koji se u civiliziranijim sredinama kamuflira, a u manje civiliziranim manifestira kao otvorena mizoginija“ napominjući da problem je u tome što većina žena nije u stanju da prepozna tu mizoginiju“.

Takođe, piše koliko je odrednica ženska književnost diskriminatorska budući da književnost koju pišu muškarci ne zovemo muškom, primećujući da se književnice osećaju počašćene kada ih muškarci čitaju ili kada o njihovim knjigama pišu recenzije jer većina žena u kulturi i dalje respektira, štiti i opslužuje svoje očeve, baš kao da su konobarice, a ne žene koje misle svojom glavom“.

Književnica ističe žensku kulturu otpora u odnosu na muški književni kanon, identifikujući sveprisutne muške figure književnika, istoričara, teoretičara, članova žirija, nacionalnih bardova“, književnih birokrata, moralnih književnih vertikala“, književnih mužjaka koji odgajaju svoje književne sinove a zanemaruju kćeri“.
U jednom od odgovora Merimi Omeragić propituje i popularnost tinejdžerskih serija, tzv. kult debitanata, hiperprodukciju radionica kreativnog pisanja apostrofirajući multitasking-etuzijaste“, marketable pisce opsednute kreiranjem vlastitih profila primećujući, na žalost, da je za većinu današnjih čitalaca književnost tek oblik socijalizacije, nešto poput Facbooka“ te da će nam umesto književnosti ostati samo stranice Interneta.
Ona identifikuje pojavu novog, modernog soja, književnica i književnika koji govore o sebi i svojim knjigama sa zapanjujućim samopouzdanjem“. „Sve je više novih, kompatibilnih, visoko artikuliranih TED – govornika“, piše, koji će vješto i govornički zavodljivo obaviti književnu premastifikaciju“.
I, zaista, koliko nas privlače a koliko užasavaju i plaše „multi-tasking“ rodno i ekološki osveštene književnice (kao i književnici), uspešne u privatnom životu, ostvarene kao supruge i majke, elokvetne, lepe, oslonjene na Internet i strategiju umrežavanja, ..a ako im je netko jako stao na žulj“, nastavlja Ugrešić u svom polemično-ironičnom maniru, poslužit će se strategijom mobbinga, baš kao tinejdžeri u popularnim serijama, ili pak lokalni političari.“
brnjica za vještice
Foto: Iz arhive portala Art Box

Dubravka Ugrešić (1949) je rođena u Jugoslaviji. Godine 1993. napustila je Zagreb u kom je rođena i gde je završila komparativnu i rusku književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nekoliko godina je živela nomadskim životom između Evrope i Amerike. Danas živi u Amsterdamu.

Napisala je knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa, i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti.

Objavila je knjige kratkih priča Poza za Prozu“ (1978) i Život je bajka“ (1983), romane Štefica Cvek u raljama života“ (1981), Muzej bezuslovne predaje“ (1998), kao i knjige eseja Američki fikcionar“, Kultura laži“, Zabranjeno čitanje“, Nikog nema doma“, Napad na minibar“, Europa u sepiji“.

Prva je žena – dobitnica Ninove nagrade za roman koji je dobila 1988. za Forsiranje romana-reke“.

Knjige Dubravke Ugrešić prevedene su na gotovo sve evropske jezike i nagrađivane su međunarodnim nagradama. Inicijatorka je rada na Leksikonu YU mitologije“.

Leave a Reply

Your email address will not be published.

error: Content is protected !!